RIJEKA KLIK | RIJEKA U 2 KLIKA | RIJEKA INFO | POPUSTI | IZLASCI

Turizam je danas u Hrvatskoj jedan visoko etičan čin i te se činjenice, kao domoljubi, više ne moramo sramiti.

Počeli su dolaziti i Srbi na odmor u Hrvatsku.

Srbi iz Srbije!

Istina, za sada su to samo oni hrabriji Srbi, no uvijek netko mora probiti led.

Najviše me iznenadilo to što ove godine nigdje nisam mogao pročitati "Napadnuti na plaži jer su govorili ekavicom", a lani je takvih naslova u novinama bilo poprilično.

- To je vjerojatno zbog toga što je Hrvata sve manje na plažama - mišljenja je moj kum F, a on je dobar analitičar. - U Rijeci nas je sve manje i na Žurkovu. Bože dragi, dekintirali smo totalno. Goriva imam za još jedno kupanje. Sva sreća dolazi nam zahlađenje. S automobilom ne smijem mrdnuti s Gornje Vežice.

Srećom moj kum F je svojedobno u rodnoj vukojebini bio đak pješak, pa se lakše privikava na novonastale okolnosti koje nas sve očekuju. Bit će pješaka, i đaka i odraslih.

Zapravo, kako u takvim zajebanim okolnostima uopće prepoznati Srbina iz Srbije na hrvatskoj plaži, kamufliranog u kupača?

- Prvo, da sam ja Srbin iz Srbije, ne bih na hrvatskoj plaži govorio ekavicom - priznao nam je baš na Žurkovu, na plaži Svežanj, naš prijatelj S, inače Srbin iz Hrvatske. Štoviše, S je veliki Hrvat, po definiciji predsjednika Josipovića.

- Zašto ne bi govorio ekavicom? - tobože sam se začudio.

- Mislim da to neke Hrvate još uvijek iritira, a oprez je majka mudrosti.

Po njemu bi u Hrvatsku iz Srbije trebali dolaziti samo Srbi koji su na posebnim tečajevima naučili "ijekati". Za njihovo dobro, naravno.

- I ne samo to. Kad su mi nedavno došli u goste, svojim sam rođacima iz Srbije odmah promijenio imena - pohvalio se.

Rođaku Jovanu dao je ime Giovanni. Jovanova supruga, premda se nije zvala Jovanka, postala je Giovanna, a njihov osmogodišnji sin dobio je ime Gianni. Da se lakše zapamti.

- Nisam im želio dati tradicionalna hrvatska imena, a Giovanni, Giovanna i Gianni svugdje zvuče prilično dobro. Tu smo, blizu Italije, a ima i Hrvata s talijanskim imenima.

- Ima - potvrdio je moj kum F.

- Mudro si postupio - podržao sam ga i ja. - Ima mnogo imena koja su i srpska i hrvatska, mogao si se gadno zajebati.

- Srećom, nisu se dugo zadržali. I oni su bez love - nasmijao se. - Svakog gosta tri dana dosta.

Prema strogom uputstvu riječkog domaćina, srpska imena vraćena su gostima tek na graničnom prijelazu Batrovci - Bajakovo, na granici Hrvatske i Srbije.

- Jesmo li prošli granicu? - propitkivao je nestrpljivo dječak mamu i tatu na povratku u autobusu. - Jesam li sada Gianni ili Nebojša?

Naravno, u takvim slučajevima podosta je rizično oslanjati se na priučenu srpsku ijekavicu koja se razlikuje od hrvatske ijekavice. Uvijek postoji mogućnost greške, koja će „vještom hrvatskom uhu" odmah otkriti tko su gosti, ako, primjerice, u restoranu naruče "miješano mjeso" ili "ćijevapčiće".

- Zbog toga bi, po meni, u Hrvatsku trebali dolaziti Srbi pantomimičari - rekao sam.

- Tko? - zinula su obojica, moj kum F i naš prijatelj S.

- Srbi pantomimičari koji bi se, bez upotrebe riječi, služili pokretima tijela i mimikom. Nije teško, ako se redovito vježba. Evo, mogu vam pokazati kako bih ja u pekari kupio kruh.

- Dobro si se razmahao – pohvalio me moj kum F. – Da sam pekar, sve bih shvatio. Naručio si jedan polubijeli, je li?

- I tri krafne - potvrdio sam.

- Vidiš, toga s pantomimom još se nitko nije sjetio - oduševio se naš prijatelj S. - Što je najbitnije, ako ih netko zbog nekog dvosmislenog pokreta negdje napadne, to neće biti zbog toga što su Srbi.

Često mi puta ljudi kažu:

- Ti si uvijek nasmijan i dobre volje. Kako ti to uspjeva u ovo vrijeme?

- He, he, he - odgovaram.

Naime, kad ti netko kaže da si uvijek nasmijan i dobre volje, moraš se dobro zamisliti.

Postoje, naime, samo dva razloga da netko danas bude u tako uzvišenom stanju. Ili mu u životnoj rijeci istodobno teku i med i mlijeko, ili je totalno retardiran.

Kako i mene sustižu mnoge loše vijesti, to onda znači samo ovo drugo.

- Sviđa mi se vaša optimistična osobnost - rekla mi je nedavno jedna starija ženica koja nikada nije stala na "ludi kamen".

Ta me izjava, priznajem, dodatno zabrinula.

- Hoćete reći da ne znam procijeniti što se događa - nisam trebao pojašnjenje.

- Vi ste, gospodine Edo, divna osoba. Toliko se radujete životu.

- Ovakvom životu!? - pogledao sam je začuđeno.

- Da, da, to naprosto zrači iz vas. To se ne može sakriti.

- Hvala, hvala - ostao sam bez suvislijih riječi.

Ne znam što je to vidjela u mojoj auri, no "gospođica" je s godinama izgubila sve kriterije kad je riječ o muškarcima. Još uvijek, sirotica, traži životnog druga vedre naravi, a takav se danas može naći samo u  malom oglasu ili na lakim drogama.

- Što su ti u kavu staaaaviliiii? - zapjevao je moj prijatelj A, koji mi zapravo nije prijatelj. - Kako se možeš smijati svemu što se oko nas događa?

- Tko se smije?

- Ti - naciljao me kažiprstom. - Čitam tvoje priče na onom portalu i ne mogu vjerovati da se netko može smijati svemu tome. Objasni mi što je to u Hrvatskoj smiješno?

- Mnogo toga - rekao sam.

- Žalosno je, sve je žalosno. To će ti svatko reći. Ajde, reci mi o čemu ćeš pisati u sljedećoj priči.

- Ne znam, možda o Kerumu i njegovoj tvrdnji da Srbi kontroliraju financije u Hrvatskoj.

- I što je tu smiješno?

- Sve. Moj kum F će poludjeti kad sazna da otplaćuje kredit s valutnom klauzulom u srpskim francima. I ne samo on.

- Ti si lud! - odmahnuo je rukom i otišao.

Priznajem, dotukao me.

Možda je Erste banka zaista srpska?

Znam da nije hrvatska.

Možda sam i glup, a ne samo totalno retardiran.

Nešto samnom zaista nije u redu. Volim se smijati svemu.

Štoviše, kao kvazipisac, poput klauna, skrećem pozornost čitatelja s onih pravih, tegobnih tema.

Smijem se i druge navodim na smijeh.

Srećom, postoji jedna osoba koja zna da nisam takav.

Krunski svjedok!

Ispričao sam toj osobi što mi ljudi govore, da sam uvijek nasmijan i dobre volje, da se radujem životu, da imam optimističnu osobnost...

Pogodili ste, ispričao sam to svojoj supruzi.

- Briga te, neka misle što hoće - rekla je. - Kod kuće si posve normalan!

Stojčić - 30.525 čitanja

Priče Ede Stojčića na našem portalu, pod zajedničkim nazivnikom TKO SE NE BI LJUTIO?, do 30. kolovoza u 14 sati, imale su 30.525 čitanja. Toliko je, naime, registrirano "klikova", a među pričama najčitanije su DAJ BABI KUNU (2.714) i TRST JE NAŠ (2.041). Ukupno, objavljeno je 20 priča.

Ujedno obavještavamo čitatelje da novi ciklus priča Ede Stojčića počinje u ponedjeljak 3. rujna. Novi serijal TKO SE NE BI LJUTIO? počinje s pričom SRBI PANTOMIMIČARI.

Potražite sve priče OVDJE!

- - -

Korzo je riječka rijeka života.

Teče postojano gradom već desetljećima, a posebno nabuja za sunčana vremena.

U vrtlogu ljudskih sudbina nitko ne želi biti jebeni utopljenik.

- Daj babi kunu! - prišla mi je, ispružene ruke, najpoznatija riječka baba, zaštitni znak aktualne riječke gradske politike.

Monetarno čudo grada.

Bolje rečeno, prišla nam je, jer sam bio u društvu s mojim imenjakom E i neimenjakom M. Na jednoj od onih terasa gdje se piće može konzumirati i s nogu.

- Jučer sam ti dao kunu - rekao sam. - Ne mogu ti svaki dan davati kunu.

- Tvoja mi žena uvijek da kunu - uporna je bila baba. - Znam ja tebe, ti si doktor.

- Ginekolog - potvrdio je moj imenjak E.

- Ginekolog Rohatinski - dopunio ga je moj neimenjak M. - Kad je riječ o kunama s njim nema zajebancije.

- Dobro, dobro - pronašao sam u džepu kovanicu od dvije kune. - Evo ti, ali moraš mi vratiti jednu kunu.

- Zašto? - upitala je baba.

- Zato jer si tražila jednu kunu. Nemoj me nervirati. Rekla si "Daj babi kunu".

- Znam, to ja tako samo kažem. Jučer mi je jedan dao deset kuna. S jednom se kunom ne može ništa kupiti.

- Možeš kupiti "3.maj" - predložio sam joj. - Javi se Slavku Liniću, njega sigurno poznaješ. Koliko si kuna skupila, bit ćeš mu rješenje za cijelo hrvatsko gospodarstvo. Čačić će ti ljubiti ruku, a Obersnel podići spomenik kao najpoznatijoj Riječanki poslije Karoline Riječke.

- A onda ćeš od Vidoševića i Hrvatske gospodarske komore dobiti "Zlatnu kunu" - zaključio je moj imenjak E.

Naravno, na kraju sam babi bespovratno dao dvije kune.

Za dva brodogradilišta!

- Tko se ne bi ljutio! - nemoćno sam raširio ruke. - Svaki mi dan izbije pokoju kunu. Nemam srca da je odbijem.

Te sam večeri dugo razmišljao o novim izvorima zarade i mogućnostima zapošljavanja Hrvata i svih građana Hrvatske.

Ako vam netko, dok bauljate, priđe na Korzu i kaže: "Daj dedi kunu!", to ću biti ja!