RIJEKA KLIK | RIJEKA U 2 KLIKA | RIJEKA INFO | POPUSTI | IZLASCI

Tsunami se valja iza brda, pučanstvo strahuje, a dvor živi u oblacima.

Lakoma kamarila na vrijeme je napunila džepove i s odstojanja promatra što se događa.

Polja će definitivno zarasti u šikare, a posljednje tvornice gasimo poput opušaka.

- Što misliš o ovom uvodu? - upitao sam mog kuma F koji je nestrpljivo čekao da napišem kolumnu za ovaj portal.

Dao mi je pet minuta da je dovršim.

Vani je bio problematično siv subotnji dan, odbojno hladan.

Idealan za protegnuti noge do omiljene oštarije na Krimeji.

Za razliku od alkohola, cjepivo za svinjsku i sve ostale gripe neće nam ove godine previše trebati.

Ove nam je zime malo hladnije, posebno pri srcu, ali virusa nema.

- Daj, zajebi! - požurivao me moj kum F. - Požuri! Imaš još samo četiri literarne minute!

Hrvatski seljaci latili su se još jednom ubojitog oružja. Traktora! Traže poticaje da bi u "Konzumu" mogli kupiti hranu za svoje obitelji.

Što će tek biti kad se nezadovoljni šumski radnici late motornih pila?

U "Konzum" ne žele ni radnici koji štrajkaju glađu.

Tuguju!

Žale za svojim kolesterolom i trigliceridima. Žale za nekim drugim, tvrde boljim vremenima.

Naravno, i oni su shvatili da nema više tripica u radničkim menzama, svinjskih polovica, ogrjeva, a ni prostitucija nam nije baš na visini.

Tri pice ili tri praščića - odgovor se zna!

- Dvije! - nemilosrdno je gledao na sat moj kum F. - Minute!

Sve je manje i radnika. Proporcionalno tome, sve je više nerealiziranih djelatnika, stvarnih neradnika.

Šalu na stranu, među nama je sve više ljudi koji ne rade, ali ne svojom voljom.

Uskoro će ih biti registrirano 400.000, a zatim 500.000, a onda 900.000 i više.

To je kao nekakav slobodan pad.

Na kraju će ostati samo paraziti koji će zaklati organizam u kojem i sada lijepo žive.

- Minuta!

Kao pravi paraziti, politički savjetnici predlažu povećanje PDV-a na 125 posto. Tek toliko da dvor preživi.

Da su barem poluparaziti, smanjili bi PDV na 20 posto.

Gdje su sada, pitam se, imele i slična poluparazitska stvorenja?

- Gotovo! - ugasio mi je laptop svojim velikim, debelim i prljavim radničkim prstom moj kum F.

Gacko polje, lijepo ti si,

Kad u tebi glada neima,

Ljuta glada i nevolje ljute!

Ovih sam se dana više puta sjetio starog dobrog Ivana Mažuranića i njegovog Smail-age Čengića, literarnog krivca broj jedan za sve naše srednjovjekovne nevolje.

- Harač, rajo, harač! - osmislio je još tada aga kako napuniti proračun, a poreznici Mujo, Haso, Omer i Jašar, loše sluge goreg gospodara, brže poslušaše.

Ipak, suočili su se na Gackom polju s nemogućom misijom, jer u tamošnje raje nije bilo ni ruha ni kruha.

- Bože dragi, znao sam još u osnovnoj školi cijeli "Harač" napamet - rekao sam kumu F nakon što smo zajedno odgledali još jedan dnevnik u kojem su nas obavijestili o novoj stopi novog nameta.

Naime, kum i ja svakog se dana kladimo koji će to novi namet vlada uvesti i kolika će ta stopa biti.

- Ovo im je do sada najbolji prijedlog - bio je njegov komentar nakon što je vlada predložila da se bruto plaće smanje za tri posto.

- Zašto? - pogledao sam ga blijedo.

- Nije veliko smanjenje, a ja već mjesecima ne primam plaću - nasmijao se. - Zadnju smo dobili u listopadu.

- Ni meni neće ništa uzeti - odnekud se radostan pojavio i njegov najstariji sin.

- On je nezaposlen - podsjetio me moj kum F. – Nikada neće raditi. Jebe se njemu.

- To nije pravedno - shvatio sam da mnogima u Hrvatskoj neće smanjiti bruto plaće za tri posto. I to samo zbog toga što ili ne rade ili rade u tvrtkama u kojima se plaće više ne isplaćuju.

To, pak, znači da našoj vladi ne bi mogao pomoći ni Safer Jednooki, a on je u vladi Smail-age Čengića bio kao nekakav mininistar financija.

Safer je, međutim, gledajući iz današnjeg ugla, bio pravedan i brutalno oduzimao svima sve!

- Ne brini ništa - utješila me supruga. - Uskoro ni mi nećemo imati ništa i našim Čengićima nećeš dati ni lipe!.

Moj prijatelj J, poznati hipnotizer i parapsiholog, autor više knjiga o stresu i temama na rubu znanosti, okušao se prvi put u liječenju na daljinu.

Vrata je u srijedu otvorio gospođi iz Istre s potpuno iskrivljenim vratom, a time i glavom.

Onako pod kutom od 45 stupnjeva u odnosu na lijevo rame.

Ženica ga je ljubazno zamolila za tretman, ali ne izravan. Kao čula je da je on majstor u tim stvarima i predložila da joj u četvrtak u 11 sati u njen dom u Istri pošalje telepatsku poruku izlječenja.

Naravno, moj prijatelj J to je zaboravio učiniti, tako da se nemalo iznenadio kad mu se u petak pred istim vratima pojavla ista žena, ali s potpuno ispravljenim vratom, a time i glavom.

Odmah mu se, kao svemoćnom iscjelitelju, počela zahvaljivati.

Naime, točno u 11 sati, prema dogovoru, u četvrtak je osjetila strašnu toplinu u vratu i uskoro se dogodio mirakul.

Stupanj po stupanj, u samo nekoliko minuta, vrat i glava više nisu bili u kosom položaju.

''Spasitelju'', dakako, nije bilo ugodno.

Štoviše, osjećao se posramljeno. Nije preko vrhova Učke, a ni kroz tunel, poslao telepatsku poruku izlječenja, a sada mu se nudila konkretna materijalna naknada.

Odbio je litru terana i veliki sir, a pogotovo nije htio primiti nezasluženih 500 eura.

I tu je onda napravio drugu, neoprostivu, grešku.

Počeo je objašnjavati gospođi iz Istre nedokučive tajne labirinta ljudske duše i moć autosugestije.

Kad joj je definitivno priznao da on u svemu tome nije sudjelovao ni s malim prstom, da je neodgovorno zaboravio na dogovor i da on, zapravo, nema tu sposobnost liječiti na daljinu, gospođi su se i vrat i glava, poput tornja u Pisi, vratili u kosi položaj. Opet su bili pod kutom od 45 stupnjeva u odnosu na lijevo rame i zasigurno će u tom položaju još dugo ostati.

Da se moj prijatelj J snašao i da joj je lagao, sve bi završilo kao u bajci. S malo sira i terana na stolu, da o eurima ne govorim.

- Bilo bi dobro da jednu takvu telepatsku poruku pošalješ našem premijeru - predložio sam mu. - Cijeli se sustav opasno iskrivio i sve je manje šansi da se ikada vrati u normalan položaj.

I ne samo to.

Mislim da znam koji će se dio premijerovog tijela odmah užariti.

Ako je Haag glavni grad bivše Jugoslavije, Remetinec nezadrživo postaje glavni grad Hrvatske.

Više nikoga ne bi začudilo kad bi u Remetincu završili svi bivši premijeri, sadašnji premijer, svi bivši i sadašnji ministri, svi direktori javnih i tajnih poduzeća, svi tajkuni, svi župani, gradonačelnici, načelnici...

Svi oni koji su krivi za sve.

- Dođe mi da ih sve uhitim! - rekao je gnjevno naš prijatelj K. - Štoviše, dođe mi da ih sve uhapsim!

Naravno, naš prijatelj K to je rekao u omiljenoj oštariji na Krimeji, posljednjem utočištu slobodne hrvatske misli.

Shvatili smo i razliku između uhićenja i hapšenja.

- Danas su policajci pičkice - objasnio nam je. - Bave se uhićenjima, dok je nekada narodna milicija hapsila bez pardona.

Nakon uhićenja brzo si na slobodi, a nakon hapšenja nikada više nisi bio slobodan.

Najebao si, druže!

Čekali su te Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška...

Drugarice je, pak, čekao Sveti Grgur.

- Pustimo prošlost, najradosniji sam kad danas na televiziji stavljaju lisice nekom ministru ili direktoru javnog poduzeća! - oraspoložio se naš prijatelj Z. - Jeste li vidjeli neki dan onog smrada koji je uzimao mito za braniteljske stanove. A nije on jedini. Srce mi se para što ih sve ne uhite.

- I ja sam bolestan kad na dnevniku nikoga ne uhite, a ima, nažalost, dana kada ne uhite nikoga - rekao je moj kum F. - U prosincu su bila samo dva važnija uhićenja, a prosinac ima trideset i jedan dan.

- I tko se onda ne bi ljutio? - znao sam da imam temu za još jednu priču.

- Neka, neka! - trljao je ruke naš prijatelj P. - Doći će i taj dan. Padat će oni jedan po jedan. Proporcionalno rastu broja siromašnih. Vlast će panično smirivati gologuzi narod, pa makar i formalnim uhićenjima.

- Mene ne bi začudilo da uhite i bivšeg i sadašnjeg predsjednika - radostan je bio i grobar Č. - Šteta što više nema smrtnih kazni. Mi grobari imali bismo još više posla.

- Radili biste i danju i noću - nasmijao sam se.

- Prijeki sud i... bum, bum, bum! - pucao je kažiprstom po svima nama grobar Č.

- Jedva čekam da počnu hapsiti i naše, riječke mafijaše! - kliknuo je naš prijatelj L. - A ima ih mnogo u gradu. Kad njih počnu hapsiti, to će mi biti najsretniji dan u životu. Dobro, dobro, bio bih zadovoljan i s uhićenjima.

Prvog dana siječnja 2013. godine u omiljenoj oštariji na Krimeji uhitili smo sve što bi se u Hrvatskoj moglo i moralo uhititi, a samo u Rijeci, onako iz prve, sastavili smo listu od 134 prilično poznatih imena i prezimena.

Jebali smo im sve po spisku!

I bilo nam je svima mnogo bolje.

Naravno, na listi je bio i vlasnik omiljene oštarije na Krimeji.

Onako, preventivno.

- To je prava kolektivna terapija! - zadovoljno je zaključio naš prijatelj psihijatar T. - Via Roma, nikad doma!

Nakon tri priče na ovom portalu, grobar Č postao je najslavniji lik na Krimeji.

Nitko nije znao da je njegovo zanimanje tako atraktivno.

Mnogi roditelji na Krimeji i Trsatu ozbiljno razmišljaju da svoju djecu osposobe za grobare. Sigurno je to radno mjesto, sigurna plaća, u ovim vremenima vrlo zahvalan posao.

Grobari u pravilu vole društvo, rado će vam pričati o pogrebima i svemu što se tada događa. Zbog toga je u omiljenoj oštariji na Krimeji oko grobara Č sve više pozornih slušatelja.

Slušaju ga bez daha.

Jučer nam je pričao o urni koja je prije tridesetak godina stigla iz Amerike na adresu jedne obitelji u Klani. Obitelj je mislila da im iz Amerike šalju začine, američku "Vegetu", tako da su sadržaj urne počeli kulinarski koristiti.

- Malo u juhu, malo u fažol, sve dok tjedan dana kasnije nije stiglo pismo iz Amerike - smijao se kao lud grobar Č.

- To je vrlo poučna priča - pohvalio ga je moj kum F. - Ljudi su takvi, pojeli bi svoje govno. Evo, baš zbog ovakvih detalja ne bih volio završiti u urni.

- Tebe ćemo sahraniti u dnevnom boravku - rekao sam. - U tabureu.

- Većinu Hrvata bi trebalo sahraniti u tabureu. Ne miču se od televizora po cijele dane. Dotukle su ih turske sapunice - primijetio je naš prijatelj psihijatar T.

I psihijatra je osvojio šarm grobara Č. Pomno je počeo zapisivati svaku njegovu riječ.

- Jesam li vam pričao što se dogodilo kad smo vozili lijesove u Čabar? - upitao je uvijek dobro raspoloženi grobar Č.

- Nisi - odgovorili smo jednoglasno.

- Čudim se, to mi je najdraža priča. No, neka. Lijesovi su bili na kamionu, potpuno novi, ručno rezbareni. I što se dogodilo? Kad smo u Gorskom kotaru skrenuli na onu cestu za Čabar, pokupili smo stopera i rekli mu da se raskomoti kraj lijesova. Kasnije smo saznali da je stoper iz Nizozemske. Lud kao puška. Droga i te stvari, napušen tip, sto posto.

- U Nizozemskoj je to normalno - značajno je to potvrdio i moj kum F. - Hoću reći, legalno.

- Uglavnom, negdje kod Prezida počela je padati kiša, a kamion nije imao ceradu - nastavio je grobar Č. - Narkoman se, što će drugo, odmah uvukao u jedan lijes. Negdje iza Prezida pokupili smo dvojicu šumskih radnika koji su se iz šume vraćali s posla. Kiša je baš tada prestala padati i rekli smo im da se pridruže onom gore. I pridružili su se, ali vrlo kratko. Kad smo ulazili u Čabar, ludi Nizozemac je iznenada podigao poklopac lijesa i uspravio se u sjedeći položaj. Upitao ih je na engleskom da li još pada. Prestravljeni radnici iskočili su iz kamiona i pobjegli glavom bez obzira. I danas se o tome priča u Čabru.

- I to je vrlo poučna priča - pohvalio ga je još jednom moj kum F. - Ne treba zaustavljati kamione koji vozi lijesove.

- Mislim da je toj dvojici i sada potrebna moja pomoć - cerekao se naš prijatelj psihijatar T. - Takvi šokovi nisu bezazleni.

Na kraju nam je grobar Č želio ispričati dugo najavljivanu poučnu priču o tome kako su dvojici mrtvaca zamijenili glave.

- Nedavno su nam nakon teške prometne nesreće dopremili...

- Stop! - prekinuo sam ga. - O tome ćemo idući put. Tri poučne priče u jednoj priči bile bi i za vas i za čitatelje previše.

U posljednje vrijeme često se družim s grobarom Č.

Zašto?

Na Trsatu je groblje, na Krimeji je omiljena oštarija, a Krimeja nije daleko od Trsata.

Oštarija vam je sjecište svih puteva. U nju ulaze ljudi raznih zanimanja, pa tako i novinari i grobari. Ne pamtim sahranu nakon koje nismo završili za šankom.

Tako sam upoznao i grobara Č, nakon jedne sahrane. Odmah smo shvatili da smo srodne duše.

"Kad ti grobar preko riti, zadnju grudu zemlje hiti, nećeš više piti alkohol..."

Na posao grobara počeo sam gledati s mnogo veselije strane.

Polako ulazim u male tajne tog zanimanja.

- Kad čovjek umre najteže mu je navući košulju i odijelo - jadao nam se grobar Č. - Vjerujte mi, nema težeg posla.

- Odijelo čini čovjeka? - rekao je moj kum F koji je jedva dočekao da i on upozna grobara Č.

- Ne bi vjerovali što će rodbina sve učiniti kad netko umre. Kupuju pokojnicima novi veš, košulje, kravate, cipele, odijela...

- To je rasipanje novca - mrštio se moj kum F. - Kad ja umrem, sahranit će me u trlišu.

- Jednom je pokojniku supruga kupila novi zlatni sat. Ne bi vjerovali čega sve nema u lijesovima. Kao u egipatskim grobnicama.

- Nedostaju nam još samo pljačkaši grobova - sjetio sam se Harrisona Forda koji je kao Indiana Jones obožavao čeprkati po grobovima.

- Kad umre, čovjek je kao ovaj mramor. Hladan i tvrd - kucno je o plohu šanka grobar Č. - Da bi mrtvacu mogli navući košulju i odijelo, razrežemo ga malo po leđima. Onako, desetak centimetara.

- Iznad ili ispod lopatice? - zinuo je moj kum F. - Režete li tetive ili ligamente?

- Ne, režemo košulju i odijelo - odgovorio je grobar Č, a mi smo vidno odahnuli.

- Drugačije se ne može, a ne vidi se. Mrtvac leži u lijesu na leđima.

- Logično - podržao ga je moj kum F. - I mi smo u brodogradilištu znali zamaskirati neku stvar. Kao da je zavareno, a nije.

- Neobično poučna priča - potapšao sam grobara Č po ramenu, radujući se što imam temu za novu priču s neupitnom društvenom porukom.

Ako želite nekome kupiti sat, kupite mu dok je živ.

Kupite djedu novu košulju dok je živ.

Kupite baki cipele dok je živa.

Kupite i sebi neku krpicu dok ste živi.

Prosinac je vrijeme za darivanje.

- Zaslužio si još jednu kriglu piva - pohvalio je grobara Č i moj kum F.

- Mogu vam ispričati poučnu priču o tome kako smo dvojici mrtvaca zamijenili glave. Bilo je to...

- Ne, jedna je priča dovoljna - prekinuo sam ga. - O tome ćemo idući put. Dvije bi poučne priče za sve nas bile previše.

"Va Sušake, na Trsate, vavek s nonom smo šetali, i s visoka naše more i galebe smo gledali. Bi me učil prvi kanat, zač sam bil još jako mići, pa se čulo po Trsatu kako da kantaju tiiićiii..."

- Av, av, av - zalajao je jedan ljupki bijeli psić dok sam pjevušio pjesmicu "Kupil sam ti prstenac".

Uvijek kada prolazim Trsatom probudi se u meni svojedobno vrlo raspjevani Mirko Cetinski.

To je, naime, prilika da se sjetim onog vremena kada su se Trsatom šetali nonići i nonice s unucima, majke i očevi s djecom, baš kako je to napisao Čedomil Variola, a uglazbio Bogdan Sepčić.

"Kupil sam ti prstenac, prstenac si zela, ma mene nisi otela, ma Luce, ma Luce, susedice moja..."

- Av, av, av - lajao je bijeli psić, umiljati škotski terijer. Na uzici ga je vodio jedan nonić, ili bolje rečeno, razigrani psić je vodio nonića. Lijevo, desno, od stabla do stabla. Hoću reći, prilično su vrludali. Naravno, psić je na sebi imao prelijepi crveni skafanderić.

Nedugo zatim mimoišao sam se s mladim bračnim parom s dva patuljasta crna šnaucera. Pretpostavljam da su mladi bračni par jer su stalno psićima govorili "Dođi mami" i "Dođi tati". Pridružila im se starija gospođa s bijelom gracioznom pudlicom, a gospođu je živo zanimalo gdje je mladi bračni par kupio tople vunene vestice za male šnaucere. Roza i plavu, što će reći da je jedan psić bio curica, a drugi dečko. Dakako, veselom društvu strelovito se pridružio i umiljati škotski terijer sa zadihanim nonićem. Starija gospođa se pohvalila kako se njena pudlica nikada nije posrala na asfaltu, već to čini isključivo na tratinama.

Minutu kasnije mimo mene je prošla jedna djevojka s ljutim dobermanom, a onda i jedan mladić s njemačkim ovčarom.

Negdje blizu groblja ugledao sam udovicu u pratnji zlatnog retrivera. Žena u crnom nosila je veliki buket cvijeća u ruci, a i zlatni retriver se kretao onako s pijetetom. Udovica je vjerojatno bila baš ona nestašna Luce koja se, otkantavši Mirka Cetinskog, udala za uzgajivača rasnih pasa, pokoj mu duši.

Nigdje nonica i nonića s unučadi!

Nigdje roditelja s djecom!

- Av, av, av - prošao sam pored trsatskog parka u kojem je cijeli dan veselo, kao nekada na predškolskim i školskim igralištima, samo što su i tu djecu zamijenili psi.

- Gospodine Edo, gospodine Edo - odnekud se pojavila moja susjeda B i upoznala me s prinovom u njenoj obitelji, aljaškim malamutom.

Dakako, još jednom me obazrivo podsjetila da sam među rijetkima u našem neboderu koji nema psa, a danas je čovjek bez psa kao nekada čovjek bez djece.

Bez najmilijih!

Te sam večeri predložio kćerki i supruzi da udomimo psa, pa makar i običnog mješanca, bez bilo kakve potvrde o precima. Tek toliko da se bez kompleksa i mi možemo kretati gradom.

I zapjevati.

"Va Sušake, na Trsate, vavek s psićem smo šetali..."

Dan neovisnosti!

Deseci tisuća Hrvata i ostalih građana Hrvatske obilježili su sunčani ponedjeljak 8. listopada u marketima u Sloveniji i Italiji. Tamo je sve bezobrazno jeftinije.

Hoću reći, ne mogu vjerovati da sam sa suprugom opet u Opičinima.

U malom potrošačkom hramu, zvanom "Gigi".

Naoko običan, seoski market, trajni je svjedok hrvatskog gospodarskog čuda.

Čudo je, naime, što još uvijek imamo sto ili dvjesto eura da otpužemo do "Gigija". A vrijedi otpuzati. Primjerice, isto maslinovo ulje koje kod nas košta 70 kuna, kupili smo za 4 eura. I tako redom, od artikla do artikla, ušteda za uštedom. Kod kuće nas zaista temeljito pelješe.

Veselo poskakujem od police do police i pjevušim onu već pomalo zaboravljenu purgersku pjesmicu "Sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpiiiira..."

Štoviše, obnavljam bračni zavjet.

- Vodit ću te u "Gigi" sve dok nas smrt ne razdvoji! - rekao sam najsretnijoj supruzi na svijetu.

"Carello" je pun obilja.

Za isti novac, u kolicima otprilike dva puta više namirnica nego u Rijeci, a ostalo je nešto eura i za "Torri d'Europa" u Trstu.

Naravno, bračni zavjet vrijedi i u "Torriju". Do posljednjeg centa.

- Što bismo mi da nema Trsta? - cvrkutala je u autu moja supruga. Zapravo, moglo bi se reći da je zadovoljno prela.

Na granici nas dočekuje razdragani carinik.

Pokazao sam mu račune, a on se tobože začudio što smo za tako malo novaca toliko toga kupili. Svotica od dvjesto eura učinila mu se, valjda, kao neki egzistencijski maksimum. Ili minimum.

Šalim se, naravno.

Nema razdraganih carinika.

- Beži Jankec, beži Jankec - sjetio sam se nastavka one purgerske pjesmice i s prvim sumrakom 8. listopada 2012. godine vratio u najdražu nam neovisnost.

Danas jesi, sutra nisi.

Prolazim Korzom, kad netko viče:

- Edo! Edo! - prilazi mi stariji čovjek s ispruženom rukom, spremnom za rukovanje.

Gledao sam ga blijedo.

- Zar me ne prepoznaješ? - začudio se. - Hej, to sam ja!

I točno. Bio je to on.

Svojedobno vrlo poznati, a danas umirovljeni političar i gospodarstvenik.

Idealan za novinske rubrike "Gdje su danas i što rade?", ako uopće ima preživjelih čitatelja.

- Pa, gdje ste danas i što radite? - upitao sam ga.

Još uvijek sam, ne biste vjerovali, osjećao strahopoštovanje prema toj spodobi.

Zaista se nisam mogao načuditi što mi je baš on prvi pristupio i pružio ruku.

Hoću reći, dok je bio poznati političar i gospodarstvenik, to nikada nije činio.

Odmah mi je rekao da redovito čita moje tekstove u "Novom listu", što me je jako obradovalo jer u "Novom listu" nisam objavio slovca već osamnaest godina. Toliko sam, naime, do nedavno bio u "Butigi", a oglasnici takvim tipovima ne trebaju ni u mirovini.

Na rastanku me zagrlio kao sina. Vjerojatno se sjetio s koliko sam mu se žara, u prošlom sustavu, uvlačio u guzicu.

- Šteta što više niste aktivni - rekao sam mu. - Takvi nam ljudi danas trebaju!

Kad je veselo odlepršao, shvatio sam da danas postoje dvije vrste umirovljenika.

Oni koji svima pružaju ruku i oni koji više nikome ne pružaju ruku.

I jedni i drugi promijenili su se preko noći.

Moćni su postali nemoćni, pa sada pružaju ruku svima oko sebe, a nemoćni su još nemoćniji, pa mrze sve oko sebe. Kao da su se gorčinom zakleli da više s nikim neće komunicirati.

- Hej, zar me ne vidiš? - odnekud je iz gužve na Korzu izronio moj poznanik i vršnjak B. - Hej, to sam ja!

I točno. Bio je to on.

Luzer, poput većine nas.

Čovjek koji mi neće prvi prići kad ga umirove!

Neobično nedjeljno prijepodne u omiljenoj oštariji na Krimeji.

Naš prijatelj D, inače navijač "Dinama", ozaren nam je za šankom ispričao kako se njegov rođak u Zagrebu osvetio susjedu s kojim je u višegodišnjem sudskom sporu.

Svađe susjeda vrlo su nezgodna stvar i obično završavaju međusobnim ubojstvima, a crne su kronike pune takvih priča. Ovog puta likovao je zagrebački rođak našeg prijatelja D, premda mu ne bih volio biti u koži. Na potezu je sada njegov susjed.

- Kako se samo toga sjetio? - fascinirano je slušao priču iz Zagreba moj kum F. - Pa, to je genijalno!

A genijalno je bilo to što je rođak našeg prijatelja D za vrijeme utakmice "Dinama" i "Hajduka" skinuo sa susjedovog automobila zagrebačke tablice i stavio splitske, a preko cijelog prednjeg stakla, onako ispod brisača, provukao dovoljno zamjetnu "Hajdukovu" zastavu.

- Svaka mu čast - nije se prestao diviti moj kum F koji je u velikoj zavadi sa svojim susjedom. - Gdje je nabavio splitske tablice?

- Skinuo ih je na ljetovanju u Trogiru nekom Dalmatincu. Mjesecima je smišljao kako da se osveti susjedu.

- Mogu zamisliti kako sada izgleda taj auto - gušio se od smijeha moj kum F. - To je osveta! Ludilo, brale! Čovjek je definitivno genijalac! Ha, ha, ha.

- Susjed je dobro prošao. Na automobilu su mu izbušene samo gume i razbijena stakla. Nisu ga zapalili. Priznajte, ideja je zaista opaka. Njihove su kuće na glavnoj cesti prema Maksimiru, a kraj parkiranih automobila prolaze nabrijani navijači.

- Znate li možda gdje bih mogao nabaviti beogradske registracije? - posve ozbiljno upitao je moj kum F. - Ne mogu čekati dolazak "Dinama" ili "Hajduka". Trebam to riješiti odmah. Platit ću donosiocu koliko treba.

- E, jebi ga - rekao sam znajući na što cilja.

- Zašto ne? I moj je susjed pizda od čovjeka. Razgovaramo samo preko nišana.

- Ne mogu vjerovati da si u zavadi sa susjedom u neobderu – začudio se naš prijatelj D. - Ja svoje gotovo ne poznajem. Dobar dan, dobar dan. To je sve.

Nije to ni izgovorio, kad se iz WC-a začuo strašan urlik vlasnika omiljene oštarije.

- Joooj!!!

Bilo je to zaista neobično nedjeljno prijepodne.

- Mislio sam da sam dobio infarkt - rekao nam je kad smo ga okružili oko zahodske školjke na kojoj je, u užasnom smradu, blijed sjedio.

- Što se dogodilo? - upitali smo jednoglasno.

- Mobitel - izvadio je mobitel iz gornjeg lijevog džepa na košulji, onog blizu srca.

- !? - gledali smo ga začuđeno.

- Nikada ga ovdje ne držim, osim kad idem na WC. Bila je uključena samo vibrirajuća opcija. Netko me nazvao dok sam srao. Imao sam osjećaj da mi je srce iskočilo. Gadno sam se uplašio. Zbog lažnog, mogao sam doživjeti pravi infarkt. Da vidite samo koliko je govno! Nego, čemu ste se to smijali?

Naš prijatelj D još jednom je ozareno ispričao kako se njegov rođak u Zagrebu osvetio susjedu.

- Vrlo zanimljivo, vrlo zanimljivo - potpuno se pribrao vlasnik omiljene oštarije na Krimeji. I on je, naime, imao susjeda s kojim je u velikoj zavadi. Znate već kako to ide, susjedu kao smeta buka iz lokala.

- Dečki, ne veselite se - pokušao sam ih otrijezniti. - Ako se to pročuje, mogli bi i vama susjedi zamijeniti tablice, a tada vam za infarkt neće trebati mobitel!